Moskva je, međutim, bila pusta. U njoj su bili još ljudi, u njoj je ostalo još pedesetina svega dotadašnjeg stanovništva, ali je ona bila pusta. Bila je pusta kao što je pust bezmatak koji izumire.

U bezmatku nema više života, ali se na prvi pogled čini, isto onako živ kao i druge košnice.

Na toplim zrakama podnevnoga sunca pčele lete oko bezmatka isto onako veselo kao i oko drugih živih košnica; isto onako nadaleko miriše iz njega med, isto onako ulijeću i izlijeću iz njega pčele. Ali treba samo malo bolje pogledati pa da čovjek vidi da u toj košnici nema više života. Pčele ne lete onako kao u živim košnicama, nema onoga mirisa, nema one zuke što iznenađuje pčelara. Kad pčelar kucne o bolesnu košnicu, mjesto onog prijašnjeg trenutačnog složnog odaziva, onog brujanja desetaka tisuća pčela što prijeteći podavijaju zatke i brzim treperenjem krila stvaraju tu šumnu živu zuku – odaziva mu se pojedinačno zujanje što muklo odjekuje na različitim mjestima puste košnice. Iz lèta se ne širi kao prije ugodan miris meda i otrova nalik na miris žeste niti iz njega bije toplina zato što je unutri sve puno nego se s mirisom meda miješa zadah pustoši i truleži. Pred lètom nema više onih stražara koji su, zadignutih zadaka i trubeći na uzbunu bili spremni da poginu braneći košnicu. Nema više one jednolične i tihe zuke, one poslene vreve koja je nalik na ključanje nego se razliježe neskladan, nesložan šum nereda. U košnicu ulijeću i iz nje izlijeću bojažljivo i okretno crne, duguljaste pčele kradljivice umazane medom, one ne žacaju nego bježe od opasnosti. Prije su ulijetale pčele samo sa teretom, a izlijetale bez ičega, sad pak izlijeću s teretom. Pčelar otvara donji zaklop i zagleda se u donji dio košnice. Mjesto crnih grozdova sočnih pčela što su, umirene poslom, visjele prije do dna košnice i, držeći se nogama jedna za drugu i neprekidno šapućući u poslu, pravile voštinu – tu maraju sad bezglavo kojekuda po dnu i po zidovima košnice dremovne, prozuhle pčele. Mjesto poda koji bijaše čisto oblijepljen ljepilom i pometen krilima, na dnu leže mrve voštine, pčelinji izmet, obumrle pčele koje jedva miču nožicama i mrtve, neuklonjene pčele.

Pčelar otvara gornji zaklop i pregledava vrh košnice. Mjesto gustih redova pčela koje bi popunile sav prostor između satova i grijale uljave, on vidi vješto, složeno izrađeno saće koje, međutim, nije više onako djevičansko kakvo je bilo prije. Sve je zapušteno i zagađeno. Kradljivice – crne pčele – ražnjaju kradimice po saću; domaće pčele, suhe, kratke, mlitavei nekako stare, polako tumaraju, nikome ne smetaju, ništa ne žele i ne znaju više da su žive. Trutovi, stršljeni, bumbari, leptiri udaraju mahnito u letu o zidove košnice. Ponegdje između voština s mrtvim uljevima i medom dopire kadikad srdito zujanje; negdje dvije pčele čiste staroj navadi i sjećanju saće i usrdito, upinjući se svim snagama, odvlače mrtvu pčelu ili bumbara ne znajući ni same što rade. U drugom kutu dvije druge stare pčele tuku se tromo, ili se čiste, ili hrane jedna drugu ne znajući ni same rade li to kao prijatelji ili neprijatelji. Na trećem mjestu roj pčela, gnječeći jedna drugu, navaljuju na neku žrtvu in tuče je i guši- I iznemogla ili ubijena pčela pada polagano, lako kao perce na hrpu leševa.

Pčelar razmiče dvije srednje voštine da vidi ležište. Mijesto prijašnjih gustih crnih krugova od tisuća pčela što su ležale, leđa uz leđa, i čuvale najveću tajnu rađanja, on vidi na stotine jadnih obumrlih i zauvijek usnulih pčela. Gotovo su sve pomrle a da ni same niso znale, ležeći na svetinji koju su čuvale i koju više nema. Zaudaraju na truleš i smrt. Tek se neke od njih miču, podižu tromo le-te i sjedanju na ruku neprijatelju, ali nemaju snage da ga žacnu i taku umru – ostale, mrtve, padaju polako na zemlju kao riblja krljušt. Pčelar zatvara zaklop, obilježuje kredom košnicu da je, kad uhvati vremena, razbije i spali.

Isto je tako pusta bila Moskva dok je Napoleon ran nemiran…